
Ono što su nazvali gradom u stvarnosti nije bilo ni najmanje nalik na zemaljska naselja. Utonuli u ko zna koliko duboke peščane nanose, stajali su tamni masivi naježenih i nekako četkastih površina, ne ličeći ni na šta poznato ljudskim očima. Njihovi oblici, koje je bilo nemoguće nazvati bilo kojim imenom, stizali su do visine od nekoliko spratova. Nisu imali prozora, vrata, pa čak ni zidova, jedni su izgledali kao naborane i u bezbroj pravaca izukrštane, veoma gusto spletene mreže, sa zadebljanjima na mestima spajanja, drugi su podsećali na komplikovane prostorne arabeske, stvorene od izukrštanog pčelinjeg saća ili rešeta s trouglastim ili petouglastim otvorima. U svakom većem elementu i u svakoj vidljivoj površini mogla je da se ustanovi neka vrsta regularnosti, ne tako jednorodne kao u kristalu, ali koja se nesumnjivo ponavljala u određenom ritmu, iako na mnogim mestima narušenom tragovima uništenja. Neke konstrukcije stvorene kao od potkresanih, brušenih, gusto sraslih grana (ali te grane nisu imale proizvoljan tok, svojstven drveću ili žbunju: ili su predstavljale deo luka, ili dve, u suprotnim pravcima savijene spirale), štrčale su iz peska uspravno, i nailazile ipak na povijene, nalik na krak pokretnog mosta. Vetrovi koji najčešće duvaju sa severa, nagomilali su na svim vodoravnim površinama i na svim blažim prevojima laki pesak, tako da su izdaleka mnoge od ovih ruševina podsećale na čvrstu piramidu, zarubljenu pri vrhu.
