
„Za sad znamo samo toliko da je u pitanju metal. Verovatno čelik sa primesom volframa i nikla” reče Balmin, koji je, ne uzbuđujući se zbog nastale gužve, iskoristio priliku i izvršio spektralnu analizu plamena koji je zahvatio ruševinu.
„Možete li da procenite starost?” upita Rohan, brišući meki pesak koji mu je napadao na ruke i lice. Ostavili su za sobom preostali deo ruševine, iskrivljen od užarenosti; visila je sada iznad puta kojim su oni prošli poput slomljenog krila.
„Ne. Mogu samo da kažem da je to đavolski staro. Đavolski staro”, ponovi.
„Moramo podrobnije da ispitamo… Neću starog ni pitati za dozvolu”, dodade Rohan s neočekivanom odlučnošću. Zaustaviše se ispred komplikovanog objekta, stvorenog od nekoliko krakova koji su se u centru sastajali. Otvoriše se, obeležene sa dva flera, vratnice u polju sila. Izbliza je preovladavao utisak haosa. Pročelje zgrade bilo je oblikovano od trouglastih ploča, pokrivenih žičanim „četkama”, a iznutra su te ploče bile podržavane sistemom šipki, debelih kao grane; gledano s površine vladao je kakav-takav red, ali unutra, gde su pokušavali da zavire, svetleći snažnim reflektorima, šuma šipki se razgranavala, razilazila se od debelih čvorova, ponovo se prikupljala, a sve zajedno je bilo nalik na gigantsku žičanu prostirku s milionskim mravinjakom sklupčanih kablova. Tražili su u njima tragove elektriciteta polarizacije, ostataka magnetizma, najzad radioaktivnosti — bez ikavog rezultata.
