
Pošto se vezao, Flojd je prilično brzo utonuo u san, ali se jednom probudio i onako sanjiv i polusvestan našao se u čudu, pometen onim što ga je okruživalo. Za trenutak je pomislio da se obreo usred nekog slabo osvetljenog lampiona; prigušen sjaj iz okolnih pregradaka stvarao je taj utisak. A onda reče samome sebi, odlučno i plodotvorno: “Nastavi da spavaš, momče. Ovo je samo obični šatl za Mesec.”
Kada se probudio, Mesec je zapremao polovinu neba, a manevri kočenja samo što nisu počeli. Širok luk prozora postavljenih u zakrivljenom zidu odeljka za putnike sada je gledao ka otvorenom nebu, a ne ka globusu što se približavao, tako da on pređe u kontrolnu kabinu. Tu, na TV ekranima koji su prikazivali stražnji prizor, mogao je da prati poslednje faze spuštanja.
Sve bliže lunarne planine nisu nimalo nalikovale onima sa Zemlje; nedostajale su zaslepljujuće snežne kape, zelene, pripijene odore biljnog pokrova, pokretne krune oblaka. Pa ipak, izrazit kontrast svetlosti i senke činio ih je neobično lepim na jedan osoben način. Zakoni zemaljske estetike bili su neprimenljivi ovde; ovaj svet oblikovale su i modelirale drugačije sile od onih što su dejstvovale na Zemlji — sile koje su tu bile prisutne tokom dugih eona neznanih mladoj, zelenoj Zemlji, sa njenim prolaznim ledenim dobima, njenim morima što se brzo dižu i spuštaju, njenim planinskin lancima koji se rastaču poput magle u praskozorje. Ovde je postojala starost nepojamna — ali ne i smrt, pošto Mesec nikada nije živeo — sve do sada.
Brod koji se spuštao počivao je gotovo tačno povrh linije što je razdvajala noć od dana, a pod njima se pružao metež krzavih senki i blistavih, izdvojenih vrhova koji su hvatali prvu svetlost spore lunarne zore. Bilo je to zastrašujuće mesto za eventualan pokušaj spuštanja, čak i uz svu moguću pomoć elektronike; ali oni su se lagano pomerali odatle ka noćnoj strani Meseca.
